s. M. Darija Lukić: Moja škola, mjesto rasta u slobodi i odgovornosti

Zovem se s. M. Darija Lukić. Rođena sam 11. ožujka 1988. u Tuzli. Katolički školski centar završila sam školske godine 2006./2007., nakon čega sam započela redovničku formaciju u hrvatskoj redovničkoj Družbi Kćeri Milosrđa T. S. R. sv. Franje, koju je osnovala bl. Marija Petković.

Kad me pitaju čime se bavim, najprije i najradije kažem: časna sam sestra. Sve ostale službe i obveze dobivaju svoje mjesto upravo unutar toga poziva. U tom svjetlu želim se osvrnuti na ovaj prvi poziv koji je u meni sazrijevao tijekom srednjoškolskog obrazovanja u KŠC-u. Moj odgovor na taj poziv nije bio ishitren, nego je rastao postupno, kroz godine učenja, osobnog promišljanja i razlučivanja, ali i kroz odgojni proces koji se u KŠC-u ne prenosi samo riječima, nego i ozračjem, odnosima i osobnim svjedočanstvom.

U školskim klupama, kroz obrazovanje, ali i kroz profesore, učila sam promatrati sebe i život s više ozbiljnosti i odgovornosti. Kroz razne situacije i izazove otkrivala sam koje osobine želim njegovati i utkati u svoj život, a koje želim prepoznati i nadvladati kako ne bi postale dio mog karaktera. Srednjoškolsko obrazovanje doista me oblikovalo i postavilo temelje za ono što je došlo poslije. Čak i ono što mi je tada znalo izgledati kao »bubanje napamet«, danas vidim kao temelje discipline: ustrajnosti, rada na sebi i strpljivog građenja navika koje kasnije itekako koriste.

Bilo je profesora koji su, uz gradivo, znali prenijeti i životnu mudrost, potaknuti nas na kritičko promišljanje, ne nudeći gotove odgovore, te nas poticati da ne odustanemo od svojih snova i da njegujemo ono dobro što nosimo u srcu. Istina je da se dosta naučenog gradiva s vremenom zaboravi, ali ono što ostane, jest osjećaj s kojim sam dolazila u školu. Taj trag nije uvijek bio samo lagan i ugodan, bilo je dana kada bih ulazila s nelagodom na određene sate, ali bilo je daleko više i onih predavanja i susreta zbog kojih sam jedva čekala doći u školu i koji su činili moj život radosnim i ispunjenim.

Posebno mjesto u svemu tome imao je razred kojem sam pripadala, prijateljstva i ona mala svakodnevica: šale, papirići, poruke koje se izmjenjuju kriomice, zajedničke brige i radosti. Bogu sam zahvalna što sam pripadala razredu, u kojem su svi, unatoč našim razlikama i svim nesavršenostima koje su dio svakog sustava, znali prihvaćati jedni druge. To iskustvo međusobnog prihvaćanja stvorilo je u meni čvrst temelj i stav kako se i među različitima može živjeti širina, graditi zajedništvo i pronaći put prema punini koja ne dijeli nego obogaćuje.

Nakon ulaska u redovničku formaciju prve dvije godine provela sam u Dubrovniku. Potom sam novicijat provela u Novskoj, a juniorat u Zagrebu, gdje sam upisala filozofsko-teološki studij pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Studij sam nastavila u Rimu (četvrtu i petu godinu) te sam 2016. diplomirala na Papinskom sveučilištu Antonianumu.

Doživotne zavjete položila sam u Kući matici, u Blatu na Korčuli, 6. kolovoza 2017. Već tada djelovala sam kao vjeroučiteljica u Osnovnoj školi u Novskoj te u župnoj katehezi. Godine 2018. započela sam djelovanje u Ivanić-Gradu te predavala u Srednjoj medicinskoj školi u Zagrebu. Od 2019. godine vjeronauk predajem u Ivanić-Gradu u predmetnoj nastavi te djelujem i kao katehistica u župnom pastoralu. Godine 2022. izabrana sam za vrhovnu tajnicu Družbe u središnjoj kući u Rimu, gdje se i danas nalazim. Uz službu tajnice, pohađam i poslijediplomski studij kanonskog prava u Rimu na Papinskom Sveučilištu Antonianum.

Zahvalna sam Gospodinu na odgoju i obrazovanju koje sam stekla u KŠC-u, kao i svim profesorima i prijateljima. Vjerujem da KŠC i dalje svjedoči te nastoji biti mjesto koje novim generacijama omogućuje rasti u slobodi i odgovornosti te da se, kako kaže papa Franjo, »ne boje sanjati velike stvari«.