Propovijed na Dan Katoličkog školskog centra «Sveti Franjo» u Tuzli

Uvod. Dragi učenici, nastavnici i profesori, poštovani roditelji i radnici Katoličkog školskog centra Sv. Franjo u Tuzli, srdačan pozdrav svima i neka vam je sretan vaš Dan. Zahvaljujem vašem ravnatelju, prijatelju prof. dr. don Branku Juriću da sam s vama i da možemo zajednički slaviti Boga u ovom bogoštovlju zahvale, u euharistiji, da zajednički molimo, pjevamo, šutimo, da se zajednički radujemo životu i jedinstvenoj ljudskoj mogućnosti da budemo bolji ljudi.

Ovu godinu papa Leon je proglasio godinom svetoga Franje. Baš ovih dana obilježavamo 800 obljetnicu Franjine smrti. U ovoj euharistiji sa zahvalnošću se sjetimo franjevaca koji su u Tuzli i u Bosni i Hercegovini radili u obrazovanju i kulturi. Sjetimo se i drugih svećenika, dr. Dragu Dujmušića, posebno sestara Kćeri Božje ljubavi koje su u jeku modernizacije BiH još 1883. započeli sa školstvom i odgojili generacije već zaboravljenih Tuzlaka. Vrijedi se prisjetiti i svih onih, nastavnika, profesora i đaka koji su kroz trideset godina učili i radili u ovom centru.

Danas je spomendan i svetih anđela, Božjih dobrih duhova, Božjih nevidljivih sila koje nas prate i čuvaju. Oni su sigurnost da nas Bog ne napušta ni onda kada mislimo da idemo sami. U toj sigurnosti priznajmo svoje slabosti, pokajmo se za svoje grijehe, oprostimo jedni drugima i osnažimo svoju vjeru da nas Bog nikada ne napušta i da Božje dobro neće izostati.

Propovijed. U uvodu u misu rekli smo da imamo jedinstvenu mogućnost biti bolji ljudi i da zato molimo Boga. Htio bih s vama podijeliti nekoliko misli baš vezanih za tu jedinstvenu ljudsku mogućnost da čovjek, svaki čovjek može raditi na sebi, da se uvijek iznova može usavršavati, poboljšavati, humanizirati. U našoj kulturi to je vrijeme djetinjstva, adolescencije i mladosti, vrijeme školovanja. Škola je grčka riječ, znači dokolicu, slobodno vrijeme za učenje, razgovor, igru, odgajanje i samoodgajanje. Zato je od neprocjenjivog značenja imati takvo vrijeme i to vrijeme iskoristiti izgradnju sebe.

Zar treba spominjati da su neki od prisutnih ratom ili neki drugim nevoljama bili prikraćeni za povlasticu školovanja koje su htjeli, kao da i danas mnoga djeca i mladi u ratnim područjima svijeta ili uslijed neimaštine ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti ne mogu ići u školu, ili se ne mogu školovati kako bi oni željeli. Koju, dakle, povlasticu imamo, često zaboravimo!

Nije naodmet na Dan škole podsjetiti i na osnovno značenje škole. Škola, uz obitelj, crkvu, vjersku zajednicu, prijatelje medije, oblikuje čovjeka. Škola ima dvostruku svrhu: obrazovati i odgajati, informirati i formirati. Od davnina se drži da škola daje znanje ali uči i mudrosti. Cjelovit je onaj čovjek koji ostvaruje ravnotežu znanja i mudrosti. Znanje i mudrost su neodvojivi. Znanje, jednostavno kazano, je posjedovanje informacija, podataka, poznavanje činjenica; i to u vremenskom i uzročno-posljedičnom slijedi.

Znanje je povezano s pamćenjem. Za onoga koji puno zna kaže se da je pametan, jer mu je pamćenje široko i bogato, sustavno. Međutim, za nekoga tko mnogo zna, tko je znalac, ne kažemo uvijek da je mudar. Mudrost je znanje povezano s iskustvom, koji znanje ispravno koristi. Mudar čovjek ne prezire znanje, ne podcjenjuje školu. Nažalost, ima takvih i u školama. Tko mrzi knjigu, školu, učenje, nije mudar čovjek, nego opasan. Pravi se da sve zna, pametnjaković je, «mudrokan», koji nanosi štetu, odvraća druge od učenja i izgradnje sebe.

Mudar čovjek ljubi znanje, znatiželjan je. Mudar čovjek priznaje svoje neznanje. Uvijek uči i otvoren je novim spoznajama. Dakle, mudar čovjek stalno uči, i sam i iz iskustva drugih, svojih roditelja, odgojitelja, prijatelja, knjiga, medija. Zna da ne može sve znati ni iskusiti, nego da se formira i na sekundarnom iskustvu, znanju i iskustvu drugih. Uči od svijetlih primjera čovječanstva, od velikana i svetaca. Mudrost je praktično znanje, sposobnost i hrabrost svojim znanjem koristiti zajednici, društvu, kako bi u njima bili više istine i pravednosti. Mudar čovjek je svojim znanjem koristi drugima, a pametan samo sebi.

Škola je dakle od neizmjerne važnosti, privilegirano vrijeme u ljudskom životu kada stječemo znanje i mudrost koji nas spremaju za kasniji život.

Svjestan sam da neki od vas ne dolaze laka srca u školu. Nekima su neki predmeti dosadni, a neke volimo. Razumljivo, jer imamo različite afinitete, sklonosti i talente. Ići u školi samo da se više zaradi, pogrešno je mišljenje i kad-tad će odvesti na stranputicu. Mudar čovjek kroz školu upoznaje sebe, uči i ono što mu je teško, dosadno i možda mu djeluje beskorisno. Nekima su neki nastavnici ili profesori pravi gnjavatori, teški i umrtvljujući. Ima i tu istine, neki nastavnici to uistinu i jesu. Ima i onih koji misle da su učenici radi njih, a ne oni radi učenika. Ali ima i onih nastavnika i profesora koji nisu shvaćeni, jer upravo misle na učenika, na svakog pojedinog, jer rade tako da svaki njihov učenik iz škole iziđe što zreliji i bolji čovjek, što pametniji i mudriji.

Uz to što je škola obrazovno-odgojna institucija, valja imati na umu da sve nastojanje svih od ravnatelja do domara, od direktorice do razrednice, od najstarijeg do prvačića, da je sve usmjereno na što cjelovitiji razvoj svakog pojedinoga učenika. Problemi nastaju ako se to zaboravi, ako se zaboravi zašto smo u školi. Onda dolaze nadmetanja i podmetanja, nesporazumi i zavisti kako među nastavnim osobljem tako i među učenicima. Uvijek se dobro sjetiti Andrićeve «Proklete avlije» koja govori o upravniku zatvora Karađozu koji je od dobrog dječaka postao najgori istambulski krimos, pa zatim šef zatvora koji nikome nije vjerovao, za njega nije bilo dobroga čovjeka, nego je svatko već unaprijed kriv i opak. Ako nije mogao biti najbolji, jer uvijek ima bolji od mene, onda ću činiti kao Karađoz. Ako školu shvatim kao prostor nezdravog takmičenja, onda će se uvijek naći netko ljepši, pametniji i bolji od mene. To sve govori da nikome nije lagano ustrajati u procesu stjecanja mudrosti.

Da se ne dogodi moralni sunovrat, bilo nagli bilo postepeni, da ne padnemo u lijenost, u emotivno ili fizičko nasilje prema drugima, u moralni kukavičluk i beščašće, važni su nam prijatelji, iskreni prijatelji, koji će nam pomoći savjetima na našem putu. Važna nam je i kritika sa strane od onih ljudi koje smatramo, a možda stvarno i jesu protiv nas. Dobro je saslušati što drugi kažu o nama, jer smo se možda zatvorili u svoju tvrđavu neupitnosti, nedodirljivosti, učinili da nam se ne može ništa kazati. Čim nam počnu govoriti, naši roditelji, učitelji, prijatelji, mi odmah skačemo, bjesnimo, upadamo u riječ, bunimo se, prekidamo razgovor, neki demonstrativno odlazimo zalupivši vratima. Škola nas uči da izgrađujem unutarnjeg sebe, da se socijaliziram, da znam ophoditi s drugima, izgrađivati zdrave odnose.

U našem ljudskom razvoju, kako učenika tako i starijih, može nam pomoći vjera u Boga, ali prije svega vjera kao osobno uvjerenje, a ne puko pripadanje kolektivu: zrela vjera koja raste u odgovorni stav prema ljudima i svijetu. Iskre vjere se naziru već od prvih dolazaka k svijesti, kada se počnemo pitati tko smo mi zapravo, zašto smo na svijetu, pa preko zagledanosti u zvjezdano nebo, u svemir u lice drage osobe. Čitava života suočavamo se s činjenicom da ima mnogo toga što nas nadilazi, transcendira, kako stručno velimo. Osjećamo da nismo sveznajući, savršeni i svemoćni, nego maleni i nedovršeni, ali sami moramo davati odgovore na najvažnija pitanja života i onda kada odgovore ne uspijevamo naći. U školi, u predmetima i s našim učiteljima, posebno na vjeronauku, nastojimo razmišljati i oriječiti ono što susrećemo kao tajnu postojanja: smisao života, vlastito tijelo, slobodu, bližnje i drugi, i Drugoga pisana velikim slovom kojeg mi vjernici nazivamo svemogućim i svemilosnim Bogom. Mudar čovjek zna da nikada nije dovoljno suosjećajan, empatičan.

U našem školovanje vjera u Boga nam treba pomoći da ostanemo uvijek skromni, ispravno ponizni. Ako nas vjera uči da smo najbolji, a oni drugi zli (kakvi su često odgovori koje prihvaćamo sa strane), ako nas vjera uči da sve znamo, a oni da ne znaju, da bolje vjerujemo od drugih, da se trebamo definitivno podijeliti, razgraničiti, jer drugi i stranci, migranti i strani radnici nisu potpuni ljudi, naša je vjera kriva, ona je protiv samoga Boga koji je stvoritelj svakoga čovjeka i zaštitnik dostojanstva svakoga čovjeka. I u ovoj školi vrijedi se sjećati riječi vašeg zemljaka Meše Selimovića koji je ostao zahvalan omiljenom katoličkom vjeroučitelju tuzlanske gimnazije Dragi Dujmušiću što je od njega naučio da ne govori ništa loše ni o jednoj religiji, kao i o humanoj veličini i moralnosti Isusa iz Nazareta. Ovo napominjem da – u vremenu populizma i nacionalizma, zamaha politikantske religije – budete bez lažnog straha za identitet, otvoreni za stjecanje znanja, za dijalog religija, za upoznavanje i prijateljevanje s drugima, da se klonite svake vjere u Boga koja prezire i isključuje ljude. To nije vjera, nego zatupljivanje i bezboštvo.

Podijelio bih s vama dvije-tri misli vezane za sv. Franju Asiškog po kojem vaš centar nosi ime. Neki od vas znaju da je Franjo prezirao novac, jer pohlepa za novcem kvari i najboljeg čovjeka. Ali Franjo nije baš volio ni knjige, niti je išao u velike škole. Taj će se stav nekima svidjeti. Franjo je pisao fra Anti, svetom Anti Padovanskom, koji je bio vrhunski obrazovan, profesor teologije, da svojim studijem i predavanjima ne zapusti duh pobožnosti i molitve. Bojao se da ga znanje i škola ne uzohole.

Važno je znati da su u Franjino vrijeme knjige bile vrlo skupe, nije bilo tiskare ni digitalne štampe, a kamoli računara i mobitela. Mnogo ljudi je prepisivalo samo jednu knjigu, recimo misal. Onaj tko je imao knjigu bio je bogat.

Franjo je bio sumnjičav i prema znanju i školovanju, jer znanje, napomenuli smo, bez mudrosti, bez priznanja svoga neznanja. Takvo znanje nadima i uzoholjuje čovjeka. Vrijedi dakle razlikovati znanje koje služi od znanja koje nadima. Već u staroj Grčkoj Sokrat je bio simbol učitelja. Nastradao je kao onaj koji kvari mladež, baš jer je govorio: Znam da ništa ne znam, i jer je svoje znanje stavio u službu drugih, u odgoj mladih. Upravo za razliku od sofista koji su nagomilavali znanje s nakanom da se pokažu i da pobiju drugog, da relativiziraju istinu i ostvare svoju korist.

Isus je također znanje podredio služenju bližnjima. Što koristi, govorio je ako čovjek ima sve, ako sve zna, a ne koristi drugima? I njegov učenik Pavao govorio je da se mogu znati svi jezici i imati sva znanja, ali bez ljubavi, konkretne ljubavi, sve je to ništa. Jedno od životnih načela sv. Franje Asiškog bilo je: Ne samo sebi živjeti nego drugima koristiti! (Non solo sibi vivere, sed aliis proficere!)

U Katoličkom školskom centru smo da stječemo znanje i mudrost, da jedni drugima služimo. Žalosno je pa i tragično živjeti s ljudima koji misle samo na sebe, uče ili predaju samo za zaradu ili da se pokažu pametnijima i višima. Sebeljublje proizvodi katastrofe u odnosima i ljudskoj povijesti. S druge strane, predivno je i blagotvorno susresti ljude koji nas obogaćuju, koji nam draga srca i s ljubavlju posreduju svoje znanje i mudrost, u čijem društvu rastemo kao osobe, koji nam svoje pronađeno blago i životnu sreću velikodušno darivaju.

Predivno je vidjeti na stranici KŠC svršene đake, alumne, koji su pohađali ovu školu i uspjeli u životu. To je najveća zahvalnost ovoj školi. Tu su navedeni samo neki, jer uspijevaju i sretni su su zapravo svi oni, i anonimni, koji izlaze iz ove škole i nastavljaju stjecati znanje i mudrost, koji su prošli kroz ovu školu imajući stalno pred sobom cilj školovanja: da budu bolji ljudi i povrh svega trošeći svoj život, učeći i radeći, kako bi svojim znanjem i mudrošću koristili svojoj obitelji, Crkvi, vjerskoj zajednici, društvu, budućim pokoljenjima i svijetu u cjelini.

Sretan vam bio Dan centra i blagdan vašeg zaštitnika sv. Franje!

Fra Ivan Šarčević