Govor ravnatelja na Dan KŠC-a „Sveti Franjo“ Tuzla

Petak, 2. listopada 2026.

Poštovani fra Ivane,

poštovani ravnatelji drugih KŠC-ova u BiH,

cijenjeni Generalni konzule Republike Hrvatske u Tuzli,

cijenjeni gosti,

poštovane direktorice, nastavnice i nastavnici, učiteljice i učitelji, djelatnici našega Centra, dragi roditelji, a osobito vi, dragi učenici,

danas, dva dana uoči blagdana svetoga Franje Asiškoga, slavimo Dan našega Katoličkog školskog centra koji s ponosom nosi njegovo ime. Zato ovo nije samo prigoda da pogledamo što smo tijekom protekle godine napravili. Ovo je prije svega trenutak da se ponovno zapitamo kakva škola želimo biti i kakve ljude želimo odgajati.

Živimo u vremenu koje se mijenja nevjerojatnom brzinom. Umjetna inteligencija danas u nekoliko sekundi može napisati sastav, riješiti zadatak, prevesti tekst, napraviti sliku ili ponuditi odgovor na gotovo svako pitanje. Pred školom zato stoji velik izazov. Ali možda upravo zbog toga postaje još jasnije što je njezina prava zadaća. Ako nam stroj može dati odgovor, škola mora naučiti mladoga čovjeka postavljati prava pitanja. Ako umjetna inteligencija može prikupiti golemo znanje, škola mora pomoći učeniku da razlikuje istinu od neistine, važno od nevažnoga, dobro od onoga što je tek privremeno korisno. Tehnologija može biti izvrstan alat, ali ne može umjesto nas imati savjest, preuzeti odgovornost, voljeti drugoga čovjeka niti odlučiti kakvi ljudi želimo postati.

Zato katolička škola nikada nije bila samo mjesto prijenosa znanja. Papa Lav XIV. ovih je dana, govoreći upravo o katoličkom školstvu, podsjetio da ono teži cjelovitom razvoju ljudske osobe – duhovnom, kulturnom, intelektualnom, moralnom i društvenom. Istodobno je jasno rekao da katolička škola treba biti otvorena svima, ali da se zbog te otvorenosti ne može odreći vlastitoga identiteta utemeljenog na Kristu i svojih načela. To je i naš put. Škole u okviru KŠC-a nisu obvezne, nego mogućnost koju roditelji slobodno biraju. Takav slobodan roditeljski izbor jedno je od temeljnih obilježja katoličkoga školstva. Upisom su prihvatili njezinu odgojno-obrazovnu koncepciju, pravila i vrednote.

Naša vrata žele biti otvorena svakomu čovjeku dobre volje. Ali otvorenost ne znači da nemamo kriterije. Poštovanje različitosti ne znači odricanje od vlastitoga identiteta. A ljubav prema učeniku ne znači da mu trebamo reći da je sve dopušteno.

Odgoj bez granica nije ljubav. Zato moramo ponovno govoriti i o nečemu što je u našem društvu sve potrebnije: o dostojanstvu i autoritetu učitelja i nastavnika. Naši prosvjetni djelatnici nisu ljudi kojima se smije prijetiti, koje se smije vrijeđati, ponižavati ili izlagati pritiscima zato što odgovorno rade svoj posao. Dijalog – uvijek. Pitanje – uvijek. Argumentirana kritika – također. Ali nasilje, prijetnja, omalovažavanje i sustavno rušenje povjerenja nemaju mjesto u školi. I želim danas vrlo jasno reći svojim djelatnicima: u tome niste sami. Ova ustanova stoji iza vašega dostojanstva i profesionalnoga autoriteta.

Katkad upravo odgovornost zahtijeva i teške odluke. Nije svaka odluka koja je dobra ujedno i laka. Ali dužnost škole jest čuvati dobrobit djece, sigurnost zajednice i dostojanstvo ljudi koji u njoj rade. Milosrđe ne znači odsutnost granica, kao što ni otvorenost ne znači da škola mora pristati na sve.

Bilo je tijekom protekloga vremena i riječi o našem Centru koje nisu bile istinite. Ne želim se danas njima baviti. Institucija poput naše ne dokazuje svoju vrijednost glasnoćom odgovora, nego kvalitetom svoga svakodnevnog rada. Na neistinu se najtrajnije odgovara istinom, na nepovjerenje dosljednošću, a na buku dobrim djelima.

A tih dobrih djela ovdje ima mnogo. Vidjeli smo ih i ovih dana u predstavama koje su naši učenici pripremili. Iza nekoliko minuta provedenih na pozornici često stoje dani proba, učenja, nesigurnosti, smijeha i rada. Zato čestitam našim učenicima na svemu što su pokazali, ali jednako tako njihovim učiteljima, nastavnicima i mentorima koji su ih pratili. Takve stvari podsjećaju nas da škola nije samo učionica, ocjena i dnevnik. Škola je i susret, kreativnost, zajedništvo, glazba, riječ, scena, prijateljstvo i otkrivanje Božjih darova svakom ponaosob.

Od srca zahvaljujem i profesoru dr. fra Ivanu Šarčeviću što je danas s nama, što je predvodio naše euharistijsko slavlje i što nam je uputio snažnu homiliju. Hvala mu što je našu proslavu svetoga Franje vratio ondje gdje joj je središte – prema Evanđelju i prema pitanju kako živjeti ono što vjerujemo.

Naš moto je Semper magis – uvijek više. To „više“ ne znači: više ocjena, više uspjeha, više priznanja, više natjecanja. Ono znači prije svega: više čovječnosti, više znanja, više odgovornosti, više poštovanja, više rada na sebi, više spremnosti da služimo drugima. I upravo to danas možemo naučiti od svetoga Franje. Svijet se ne mijenja samo velikim riječima. Mijenja se kada pojedinac odluči biti bolji ondje gdje jest.

Zato želim posebno zahvaliti svim našim djelatnicima. Posao koji radite nije lagan i često se njegov pravi rezultat ne vidi odmah. Učitelj ponekad tek nakon mnogo godina sazna što je neka njegova riječ značila jednom djetetu. Nemojmo se umoriti činiti taj plemeniti posao. Škola ima budućnost dok u njoj postoje ljudi kojima je stalo do čovjeka.

Dragi učenici, neka vam naš Centar ne ostane samo mjesto u kojem ste dobili svjedodžbu. Volio bih da jednoga dana, kad odete odavde, možete reći: ovdje sam nešto naučio, ali sam ovdje također naučio biti čovjek.

I na samome kraju, budući da ove godine naš Dan Centra slavimo upravo 2. listopada, želim svim našim učenicima, djelatnicima, roditeljima i svim građankama i građanima Tuzle čestitati Dan Grada Tuzle. Neka naš Centar i dalje bude jedan od prostora u kojima se ovaj grad gradi znanjem, susretom, poštovanjem i odgovornošću.

Svima vam od srca čestitam Dan Katoličkog školskog centra „Sveti Franjo“. Hvala vam.

Doc. dr. don Branko Jurić